Mali planinari naše škole 24. i 25. svibnja 2025. bili su na dvodnevnom izletu na Sjevernom Velebitu. Njihov cilj: proći 16km Premužićeve staze – staze koja slovi kao jedna od najljepših planinarskih staza u Lijepoj našoj, i to dionicu od Zavižana do Alana koja prolazi kroz nacionalni park Sjeverni Velebit.
U ranim jutarnjim satima krećemo na put prema početnoj točki, planinarskom domu Zavižan odakle kreće sveukupno 57km duga planinarska staza- Premužićeva staza.
Prizor na Zavižanu je čudesan. Priroda je prekrivena tankim slojem snijega koji se lagano topi, hladni vjetar nemilosrdno puše i tjera nas da na sebe navučemo još jedan sloj odjeće. Cvokoćemo zubima, ali pogled najprije na predivne konje koji se slobodno kreću i dolaze nam u susret, potom i na umirujuće plavetnilo Jadrana odagnaju svaku negativnu misao. Odatle se upućujemo prema Rossijevom skloništu. Teren nije nimalo monoton već se krajolici stalno izmjenjuju: bukova šume, pašnjaci, stijene. Divimo se nemilosrdnim i negostoljubivim stijenama strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi, promatramo biljne i životinjske vrste koje srećemo putem, uživamo u tišini i ljepoti Velebita. A kad je nekome teško, jer 16 km planinarskog puta ipak nije malo, međusobno se ohrabrujemo i bodrimo. Nakon sedam sati hoda uz povremene pauze, umorni ali zadovoljni, stižemo na kraj naše staze do planinarskog doma Alan. Ukrcavamo se u bus i zavojitim cestama se vozimo do restorana Degenija visoko na vrhu brda s pogledima na guste šume Velebita. Trbuščiće punimo pohancima, pomfrijem i čokoladnim kolačem, a zatim odlazimo jedni na večernju žurku a drugi na počinak u naše sobe u šumarskoj kući u mjestu Krasno.
Sutradan sudjelujemo na zelenoj radionici u centru za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, u Kući Velebita, gdje slušamo o nastanku Velebita, o posebnostima biljnog i životinjskog svijeta, zavirujemo u neobičan svijet špilja i ostalih speleoloških objekata te osvješćujemo važnost očuvanja cjelokupnog ekosustava. Odlazimo i u obilazak Majerovog vrila, jednog od izvora rijeke Gacke, gdje vrijeme kao da je stalo. Stari drveni mlinovi, zelenilo drveća i livada koje se stapa s plavetnilom rijeke koja šumi odaju dojam spokoja i mira. Nekoliko koraka dalje, ispred Pizzerie Ruspante vreva ljudi, kojoj smo se i mi pridružili. Pogrickavši sve sa stola veseli krećemo na put za doma. U večernjim satima stižemo u Đurđevac, gdje nas čekaju roditelji i osmjesima se pozdravljamo zahvalni na ovom lijepom iskustvu.
Nastavnica Barbara Miloš
